Ovo pisem tebi, iako znam da nikada neces procitati. Zelim da izbacim iz sebe svu frustraciju, sve moje zelje i nade, iako ce ostati neostvarene.
Krivi smo mi. Ne ja, ne ti. Mi. Nismo se trudili onda kada je trebalo, kada je bilo potrebno. Ali ipak ne mogu a da ne pomislim da sam trebala vise da ti dajem, vise da ti pokazujem koliko mi je stalo do tebe, koliko si mi znacio. Bio si jedini koji je uvek bio tu uz mene, branio si me, stitio od sveg loseg. Sto je najvaznije, voleo si me bezuslovno, nisi nista trazio zauzvrat osim da i ja tebe isto toliko volim. Zao mi je sto nisam mogla da ti pokazem.. Ali tebi sada nije stalo. Imas nju koja ti daje sve ono sto ja nisam, koja je onakva kakva ja nisam mogla da budem. Ne krivim te sto nisi hteo da mi das sansu da ti pokazem da mogu, mada sada vidim da je to sve bilo poigravanje sa mnom..
Promenio si se. Toliko da kada sam te videla nisam mogla da te prepoznam, nisi vise bio onaj mili slatki decko. Poceo si da me lazes. Da igras igrice sa mnom, da me zavlacis. Bolelo je kada sam otkrila, nisam mogla da verujem da si u stanju tako nesto da mi uradis. Znala sam tada da ti vise do mene nije stalo, da si me preboleo i krenuo dalje. A ja i dalje stojim u mestu.. I nadam se. Nadam se da je sve to bio samo ruzan san, da cu svakog casa da se probudim u tvom narucju gde sam zaspala jer si mi pricao bajke. Niko ne ume da prica bajke kao ti. Zato sam te i volela toliko.
Necu ti se javljati vise. Pokusacu da te zaboravim i da krenem dalje. Iako boli i strah me je da idem dalje bez tebe, ruke u ruci, pruzicu korak i krenucu. Tako je najbolje.